Svuda gdje žive pravoslavni Srbi, veliki praznik Hristovog rođenja – Božić proslavlja se na najsvečaniji način, uz mnoštvo obreda i narodnih običaja, koji su u pravilu propraćeni i raznim simboličnim radnjama. Sve je to neodvojivi dio tradicije, a samim tim i etničkog, ali i određenog lokalnog identiteta
Svuda gdje žive pravoslavni Srbi, veliki praznik Hristovog rođenja – Božić proslavlja se na najsvečaniji način, uz mnoštvo obreda i narodnih običaja, koji su u pravilu propraćeni i raznim simboličnim radnjama. Sve je to neodvojivi dio tradicije, a samim tim i etničkog, ali i određenog lokalnog identiteta.
Mi ćemo se i ovaj put, kao i prethodnih godina, vratiti u prošlost, da bismo vam približili običaje nekog srpskog kraja. Ovaj put govorićemo o božićnim običajima koji su praktikovani u najvećem dijelu Hercegovine, onako kako su ih prije otprilike vijek i po zapamtili i pribilježili savremenici Luka Grđić Bjelokosić (1857-1918) i drugi autori. Naravno, uz mnoge raznolikosti, po onoj staroj “sto sela, sto običaja”.
Premda je narod na toj tvrdoj grudi živio svakako, samo ne u izobilju, za Božić je ipak i najtanja kuća imala solidnu trpezu. Pripreme za praznik, ozbiljne i temeljite, počinjale su još desetak dana ranije. Prikupljalo se dosta drva, u mlinu bi se samljelo dovoljno brašna, a iz planinskih sela bi se išlo čak i u Primorje da bi nabavili vino.
Na Tucindan ujutru obično bi jedan odrastao muškarac sa mlađim pomoćnikom, prije zore sa osamarenim konjem išao u obližnju šumu ili planinu po badnjake ili veseljake, kako ih tu zovu. Ukućani bi ih pratili ispred kuće, a domaćin im nazdravljao: “Zdravo nam, momci, ove godine odlazili po veseljake, odlazili mnogo ljeta i godina i veseljake zdravo kući dogonili, te nam kuća zdravo i veselo bila! Ako Bog da”. Tu bi svi popili po jednu-dvije rakije, a mimo drugih dana u godini, davalo se i svakom muškom djetetu da malo “lazne” rakije. Njima se zeru rakije obično sipalo u zvonce, koje je skoro svako dijete nosilo privezano o pasu. Badnjačari bi, osim boce pića, u torbi ponijeli suvog voća i posebno spremljen kolač (pogaču), da mogu nazdraviti i založiti sa drugim badnjačarima, koje zateknu u sječi. Kada dođu u kakvu cerovu šumu, tamo već vrvi od drugih badnjačara. Veseljake posipaju žitom uz riječi: “Hristos se rodi” prekrste se okrenuti istoku pa sijeku. Za svaku kuću usiječe se po pet cerovih bilja (oblica) i to tri kao pravi veseljaci, dugački više od dva aršina (oko 160 cm) i još dvije debele bilje duge oko jednog aršina, koje se zovu jastuci. Potom se svi zajedno okupe za doručak pa i oni manje poznati “iz trećeg sela”. Svaki iz torbe vadi šta je ponio pa jedni druge nude hranom i nazdravljaju badnjacima. Eto ti odmah i pjesme pa i pogdjekojeg pucnja iz oružja u vremenima kad se smjelo. Badnjake natovare na konje pa sve uz pjesmu i veselje krenu kućama. Poizdaleka ih čuju seljani pa ih pri prolasku domaćini ispred svojih kuća “ustavljaju”, časte rakijom i lješnicima. Prispijevši svojoj kući, veseljake dupke “uzazid” prislone do ulaznih vrata “naoposlom”, kako su i rasli. Domaćica ih pri tome posipa pšenicom, uz riječi dobrodošlice, a oni otpozdravljaju: “Bolje tebe našli i sretan ti sutrašnji Badnji dan, a za njim i Božić”. Na Tucindan je bilo zabranjeno da ko koga udari, čak i u šali, jer bi se po njemu pojavili čirevi, a ko bi to prekršio pjevali bi mu rugalicu: “Čiri, biri, po tebi se bili, svaki petak po desetak, za godinu po stotinu.”
Čobani i stoka
Na Badnji dan prije sunca domaćin sa najstarijim čobanom iz tora izdvoji debela, ranije određena brava, a ponekad i dva, ako je brojnija čeljad u kućnoj zadruzi. Poslije klanja brav se natakne na ražanj, a potom glavni čoban, prije izgona stoke, iskupi mlađu čobančad da za svojom sofrom doručkuju. Objeduju obilno, mimo drugih dana, jer tog dana više im ništa nema jesti do mraka, niti se smiju požaliti na glad. Varduje se (vjeruje): “Ako su čobani bili siti na Badnji dan, biće im stoka gladna na proljeće”. Osim toga, običaj je da se to jutro čvrsto opašu i skopčaju haljine, a opanke pritegnu, da bi stoka na proljeće bila jedra i čila, a ne usukana i traljava. Još se strogo vodio račun da se na Badnji dan čobani ne dovikuju oko stoke, te da se ne odazivaju ako ih ko zovne. Sve se to čini da tokom čitave godine ne bi povicima plašili i odbijali vukove i međede od ajvana (stoke). Uz to, vazdan bi gledali da budu dobre volje i “nipošto” se ne bi smjeli ljutiti. Uveče kad “sjave ajvan” (dotjeraju stoku sa paše), na vratima od tora ili klanice (štale) dočeka ih skoro sva kućna čeljad. Jedni u rukama drže grebene i svijeće, drugi na maši (lopatici) žeravu sa tamjanomm, a treći kolač sa vinom. Čoban ih pozdravlja: “Dobro veče, domaćine, sretan vi Badnji dan i sutrašnji Božić i svi danci po Božiću”, a on mu odgovara: “Dobra ti sreća i s tobom zajedno”. Čoban zatim pričvrsti po jednu grebenu uz oba dovratnika kuda će ajvan uljeći, na grebene stavi po jednu zapaljenu svijeću pa između njih propušta stoku brojeći je pažljivo. Pobroji li se, tokom godine bi moglo manjkati stoke. Na kraju on uzme čašu vina iz koje tri puta pomalo pine, a ostatak prsne po stoci, da bude napredna i zdrava. Potom svu stoku okadi tamjanom na onoj maši, a onda rečeni kolač (pogaču) prelomi na hrbatu ovna zvonara ili na rogu vola dešnjaka. To čini pažljivo da ne otpadne komadić ili mrva, jer bi na stoci moglo biti gubitaka. Od tog kolača smije jesti samo čoban i životinja na kojoj ga je lomio. Kao što se vidi, najviše običajnih radnji vezano je za stoku, koja je osnov ekonomskog opstanka ljudi u planinskoj krševitoj Hercegovini.
Pred veče kuća se pomete, a domaćica donese jedno breme (svežanj) slame prepasan užetom od upredene slame. Ne driješeći to uže ona čupa slamu iz bremena pa je prostire svud po kući, po kojoj potom posiplje lješnike i orahe kvocajući kao kvočka, a djeca ih razdragano kupe jagmeći se i pijučući kao pilići. Oni tad po kući valjaju i džak slame, a na pitanje šta rade, odgovaraju: “Valjamo sir, kajmak i maslo i ‘šenično brašno”. Tad ih stariji obodre: “Valjajte, valjajte, valjali i dogodine!” Slama se sa poda ne diže za tri božićna dana, niti se kuća mete. Pomenuto slameno uže ostavi se neodriješeno do iza malog Božića, kad ga domaćica iznese na dvorište i u njegov krug sipa zrnevlje kokoškama govoreći: “Kako mi skupa zobale, nako mi skupa nosile”.
U prvi mrak domaćin obično sa dva dječaka unosi badnjake u kuću. Na vratima ih domaćica posipa žitom i pozdravlja: “Dobra vi veče, dobro nam došli”, oni odgovaraju: “Dobra ti sreća, čestito vi Badnje veče i sjutrašnji Božić i svi dani po Božiću, ako Bog da”. Ostali ukućani zajedno s njom vele: “Amin, i s tobom zajedno”. Domaćin okrenut istoku, polaže badnjake na ognjište, preko ranije unijetih bilja-jastuka. Najdeblji badnjak stavlja s desne strane, srednji sa lijeve a najtanji povr’ njih unakrst. Potom čašom vina nazdravlja svojim badnjacima: “Zdravi ste mi, moji badnjaci, moji veseljaci. Ove godine vas u zdravlju priveselili pa mi veselo gorili, a oko vas momci veselo vino pili i veselje provodili k’o sretni i Bogu mili Srbi, ako Bog da! Daj Bože pa nam momci i junaci veselo na svaki rad odlazili, a još veselije kući dolazili, ako Bog da”! Ostali uglas: “Amin”. On tad otpije pola čaše vina, a ostatak triput krstobrazno prelije preko badnjaka i tad svi uglas pjevaju: “Mnogaja ljeta”. Prije večere se, ko i vazda, pred ikonama pomole Bogu. Liježe se rano, jer valja što ranije ustati.
Uz prve kokote (pijevce) svi su na nogama, umiveni, svečano obučeni i milošću praznika obasjani. Domaćin “izmetne pušku” (puca), pa “nastavi” veselicu uz ognjište da se peče. Mlađi na smjenu vrte (okreću) ražanj, a neko od starijih pazi vatru i potura žeravu gdje treba. Masnoća koja okapa sa brava skupiće se i njome volu liječiti naboj od jarma na vratu.
Ko mijesi česnicu
Za to vrijeme mijesi se prijesna česnica, u koju se stavlja srebrni novčić i konjski klinac (ekser od potkove). Česnicu ovdje ne mijese žene, već mlad momak ili djevojka, a često i sam domaćin. Ona se oblikuje u vunenim rukavicama na vunenoj vreći, da bi ovcama bilo dobro runo. Česnica se ne peče pod sačem, već se zapreće (pokriva) žeravom sa lugom (pepelom). Prethodno se na nju za svako žito koje smjeraju sijati na proljeće stavi po jedan ugljen pa uz koji se ugljen najviše pepela nakupi to će žito, vele, najbolje roditi.
Kad je veselica na ražnju pečena, domaćin isturi (opali) pušku, a kad se peče još jedno bravče, njega će mlađi pristaviti. Glava kuće svečano odjeven odlazi crkvi na liturđije, odakle donosi naforu za sve ukućane. Potom odreže desno pleće sa veselice pa od njega svakom članu daje po malo parče, tek da se omrse. Ponegdje se mrse sirom ili cicvarom, a negdje i lojem iz veselice, jer vjeruju da ih tako tokom godine neće moriti ljutina (žgaravica). Cicvaru domaćica sprema sa medom i dosta rastopljena kajmaka pa se na njenoj masnoći čeljad ogleda. Loš je vele znak kad neko na njoj slabo vidi svoj lik.
Utom dolazi i polaznik, častan čovjek, koji u kuću donosi sreću i napredak, obično neki srodnik, kum ili komšija. U kuću stupa desnom nogom pozdravljajući: “Dobro vi jutro, Hristos se rodi! Srećan vi Božić i svi danci po Božiću!” Ukućani ga posipaju žitom govoreći: “I s tobom zajedno, sretan nam bio, polazniče!” Polaznik ide ognjištu, uzima glavnje od pregorjelih badnjaka i kreše jedan od drugi, praveći rojeve varnica. Tad blagosilja da koliko njih bilo, da toliko u domaćina bude dukata, volića i đetića, ovaca i janjaca, koza i kozlića, krava i teladi i drugog obilja, da dadne Bog. Kod ognjišta ostavi jabuku ili šipak (nar) u koji uđene (utisne) po neku paru “talijer, ja l’ cvanciku”. Domaćin ga tad posjedne za “gotov” sto i ogrne velikim vunenim ćebetom (guberom) govoreći: “Kako ja tebe ovim ćebetom ogrn’o, tako i Gospod Bog moje ovce vunom.” Potom ga posluži cicvarom, dok ga domaćica dodatno prigrće i daruje maramom. Prvo će popiti kafu, a dok koju riječ progovore tu pred njim će domaćin sa one desne plećke nožem odvoji meso od kosti sve pazeći da ne zareže kost. Potom iz bardaka (bokala) sa vinom svečano nazdravlja svom polazniku. Dok koju popiju i polaznik “založi” mesa, jedan od njih dvojice ogleda lopaticu plećke, pa prema nekim znacima, (mrljama, oblicima i zarezima), predviđa kakva će biti naredna godina za čeljad, ajvan i ljetinu, hoće li ko umrijeti u kući i rodu, hoće li biti ratova itd. Sve vrijeme samo njih dva sjede za stolom i nazdravljaju, a polaznika nutkaju i časte sve dok ne krene svojoj kući, kada ga sva čeljad s poštovanjem ispraća.
Domaćin tad skine veselicu sa ražnja pa pred kućom tim ražnjem simbolično tri puta udari (kucne) domaćicu po leđima, svaki put govoreći: “Đe ti nose kokoši”, a ona odgovara: “U kutu, u lugu”. Vjeruje se da će to žene štiti od kostobolje. Tada on pečenje isiječe i postavlja sofru za kućnu čeljad, dok glavu sa šijom i nešto drugog mesa ostavi za Mali Božić. Na trpezi, sem pečenja, mora biti i kalja tj. kuvano suvo meso sa kiselim kupusom. Tu je još pršut, pite, bijeli mrs (sir i kajmak) itd.
Prije objeda je molitva tokom koje se svi okade tamjanom, držeći po jednu malu svijeću. Tad domaćin govori (otpoje) božićni tropar: “Rožestvo tvoje, Hriste Bože naš, vozsija mirovi svjet razuma, v nem bo zvijezdam služašči zvjezdoju učahusja, Tebje klanjatisja, Solncu pravdi i Tebe vjedjeti s visoti Vostoka Gospodi, slava tebje”. U to vrijeme malo koji to nije znao naizust, doduše ne baš svi potpuno tačno, ali je njihova pobožnost bila duboka i iskrena. Čeljad se potom “mirbožaju”, prvo sa domaćinom po starini, a potom međusobno, ljubeći se tri puta u obraz govoreći: “Mir božiji, Hristos se rodi, vaistinu se rodi, poklanjamo se Bogu i Hristovu roždestvu”. Onda domaćin skupi sve svijeće u jednu rukovet, obmota svilom i usadi u sud sa žitom, koji postavi na sred trpeze. Za trpezu sjedaju po starini i to naizmjenično muško pa žensko. Domaćin potom lomi česnicu na tačno onoliko komada koliko je ukućana i uz to svaki komad namjenjuje određenom članu govoreći recimo: “Ovo Ristu, ovo Petruši, ovo Stojanu, ovo Koviljki” itd. Usput pazi da ne bi ispao onaj srebreni novčić što je domaćica metnula u česnicu. Tako počinje božićni ručak, kada se svi sa uživanjem obilno časte najljepšim jelima poslije dugog posta. Ko nađe onaj novčić, računa se, biće posebno srećan te godine, a ko li nađe onaj “konjski klinac”, njemu vele putovat’ i starat’ se o konjima.
Uz Božić se pjeva i ova pjesma: U BOŽIĆA TRI NOŽIĆA uz napjev VESELO VESELO, KOLO KOLEDO / JEDAN REŽE VESELICU – napjev / DRUGI REŽE PEČENICU – napjev / TREĆI REŽE POGAČICU – napjev.
Kraj svetkovanja
Domaćin bardakom sa vinom zdravi ukućanima, a uz treću zdravicu ustaje se za slavu božju, kad domaćin uzima malu staklenu čašu vina i komadić hljeba pa poslije zdravice umoči onaj zalogaj hljeba u vino te s njim tješi (gasi) svijeće i na kraju ga pojede, a vino popije. Potom u onoj zdjeli sa tri prsta tri puta prigrne žito uz one svijeće govoreći: “Grni žito, rodilo ljeto”, što sva čeljad za njim ponavljaju. Te se svijeće u zdjeli sa žitom, zajedno sa pomenutom glavušom i drugim mesom, ostavljaju do malog Božića.
Prvi se dan Božića ne ide nikud od svoje kuće, dok drugi dan idu jedni drugima na čestitanje. Sve do Malog Božića đe se god dvoje sretnu mirbožaju se pa se tako ovom prilikom mnogi i pomire što su bili u zavađi. Drži se da je veliki grijeh tada odbiti to pomirenje. Sem oko ajvana, između Božića tj. od Božića do srpske Nove godine, slabo se šta rade drugi poslovi, jedino je adet od svakog posla ponešto započeti. Kad se treći dan Božića bude dizala sofra, pažljivo se sa nje pokupe mrve pa kad dijete ima bolest što je zovu “đetinja”, kade ga s tim mrvama.
Za mali Božić opet sva čeljad jednako sjedaju za sofru, prisluže se one svijeće u žitu, a uz ostalu hranu domaćin “ođelja” meso sa one glavuše, strogo pazeći da se ne “razglave” odnosno ne otvore vilice, jer tad bi vukovi “udarali” na stoku. Običaj je da se tako ogoljena bravlja glava baci na tavan, gdje ih se vremenom podosta nakupi. Tim ručkom bi se okončalo nekadašnje svetkovanje božićnih praznika u Hercegovini.
IMA TO NEŠTO SVOJE
Crkva naravno ne podržava nikakvo gatanje pa ni ovo u plećku, ali ga donekle toleriše kao dio folklora i puki relikt prošlosti. Već odavno slabo ko ozbiljno uzima to proricanje, sem rijetkih koji vele: “Ima to nešto svoje”
BOŽIĆNE ZDRAVICE
Zdravica polazniku: “Zdrav si mi, sretni polazniče; da Bog da nam ovaj sastanak na uranku bio sretan k’o Hristu i Jovanu na vodi Jordanu! Đe se god sastajali, u junačko se lice ljubili k’o sretni Bogu mili Srbi, ako Bog da!”
Prva zdravica za trpezom: “Zdravi ste, svi redom naokolo! Kako danas složno za sofru sjeli, veselo pili i jeli, cijele se godine u slozi veselili, ko čobani što su se pri roždestvu Hristovu veselili; složno radili, a nikad se ne umorili! Pomogo vam Bog i današnje roždestvo Hristovo, ako Bog da!” Svi u glas izgovore: “Amin!”
Treća zdravica za trpezom: “Pismo u dobri čas i u bolji čas, a ovom ćemo trećom najboljom srećom u ime Boga i Svete živonačelne trojice, Hrista i Bogorodice, koji mogu da nam pomognu; u ime lijepe slave božije i današnjeg roždestva i za našijeh sretnijeh svijeća, sretno ih u veliki dobri čas prislužili, k’o sretni i Bogu mili Srbi, ako Bog da!”
