Članovi Planinarsko-speleološkog društva “Vučja stopa” iz Foče uspješno su izveli uspon na Alpe, popevši se na tri vrha, a uz adrenalinski ugođaj i uživanje u zadivljujućoj prirodi, ova izazovna ekspedicija poslužila je i za naučno-istraživački rad u oblasti medicine.
Osmodnevna akcija, krajem jula i početkom avgusta, započeta je usponom na vrh Veliki Stol visok 2.236 metara, na masivu Karavanke u Sloveniji, što je bilo zagrijavanje i trening pred naredna dva mnogo veća izazova.
Uslijedio je alpinistički uspon na masiv Mormolada u italijanskim Dolomitima, tačnije na vrh Punta Penia na 3.343 metra, a zatim i na vrh Kastor pod vječnim snijegom i ledom, na samoj granici Švajcarske i Italije, koji se uzdiže 4.226 metara iznad mora.
Cilj je bio da se postepenim povećavanjem visine na najbolji način aklimatizuju i priviknu na ekstremne vremenske uslove i prorijeđen vazduh.
Nevesinjac Đorđe Vuković, student četvrte godine Medicinskog fakulteta u Foči, kaže da je učešće u ekspediciji na Alpima za njega bilo velika privilegija, jer je oduvijek sanjao o usponima na velike visine.
“Ovo mi je bilo ostvarenje sna i veliki iskorak i izlazak iz zone komfora. Popeo sam se na sva tri vrha, a trećim sam najponosniji jer je njegova nadmorska visina 4.200 metara za mene nezaboravno iskustvo. Sa tog mjesta vidite sve vrhove koje ste oduvijek htjeli da vidite, a istakao bih vrh Materhorn, koji se posebno lijepo vidio”, priča Vuković.
Na vrhu se, kako je dodao, nisu mogli duže zadržavati zbog jakog vjetra i niske temperature.
Kastor je bio najteži vrh, a najviše su mu se, ipak, svidjeli Dolomiti u Italiji.
“U Dolomitima možete da vidite sve – i pitomu i divlju stranu. Popeli smo se na masiv Marmoladu i njen najviši vrh Punta Penia, i to mi je možda jedan od najupečatljivijih momenata u ovoj ekspediciji”, istakao je Kastor.
Za njega kao početnika koji nema iskustva sa alpinističkom opremom, uspon je, smatra, bio opasan, ali su uz njega bili iskusni članovi “Vučje stope” spremni da nesebično podijele znanje i iskustvo.
“Bilo je malo straha, moram da priznam, jer se prvi put susrećem sa tim, ali mislim da sam sve to prevazišao, naučio sam dosta toga o Alpima – da koristim opremu, da se krećem po glečeru, proširio sam vidike, mentalno sam očvrsnuo i nadam se da je ovo uvretira za neke više vrhove”, priča Vuković i dodaje da je alpinizam njegov novi hobi.
Novi hobi rodio se, u stvari, iz njegovog istraživačkog rada, jer je u ovoj ekspediciji učestvovao kao student-istraživač sa zadatkom da ispita povezanost kognitivnih sposobnosti – razmišljanja, pamćenja, logičkog rasuđivanja sa velikim nadmorskim visinama i uticaj aklimatizacije na simptome akutne visinske bolesti.
Rezultati su u procesu obrade i biće objavljeni za nekoliko mjeseci na nekom od medicinskih kongresa ili u nekom od biomedicinskih časopisa, ali već sada se može reći da je jedan od rezultata ovog istraživanja veliki i pozitivan uticaj aklimatizacije na prevenciju sipmtoma akutne visinske bolesti.
“Uspjeli smo da postignemo nivo adaptacije da se naše tijelo prilagodi nedostatku kiseonika, zahvaljujući tome što smo se prethodno popeli na niže vrhove i onda smo se sa lakoćom popeli na najviši. Od osam učesnika, nas šest se popelo na najviši vrh, dva su odustala, dok je jedan učesnik imao simptome akutne visinske bolesti, ali je uprkos tome nastavio, bio je uporan i izgurao je do vrha”, kaže ovaj student-istraživač.
Učenica četvrtog razreda fočanske gimnazije, sedamnaestogodišnja Marija Lečić bila je najmlađi i jedini ženski član ove ekspedicije.
“Popela sam se na dva vrha, na treći nisam uspjela, imala sam problema sa obućom, pa sam ostala na baznom kampu na 3.600 metara. Na Marmoladi sam ostala djelimično bez jedne gojzerice i nisam mogla da nađem novu sa kojom bih se mogla popeti na Kastor, ali sam bez obzira na to ponosna na sebe i na ostatak ekipe”, priča Marija.
Krenula je, kaže, bez velikih očekivanja, ne opterećujući se strahom, a uspjela je da se izbori i sa visinskom bolešću sa kojom se suočila tokom uspona na Marmoladu.
“Spavati na tako velikoj nadmorskoj visini izuzetno je teško i neobično, ali to je novo iskustvo koje će mi ostati kao uspomena za cijeli život”, ističe ona.
I njoj je, dodaje, poseban doživljaj bio uspon na Marmoladu na Dolomitima, gdje je iskusila mnogo različitih alpinističkih tehnika uz korištenje cepina – planinarskog pijuka za led i dereza – dodatka za obuću koji omogućava hodanje po ledu i glečeru.
“Led je probijen i radujem se novim usponima i ekspedicijama u narednom periodu”, poručila je Marija.
Najstariji učesnik pohoda na Alpe, pedesetjednogodišnji Boban Andrić priča da je veoma zahtjevan, mada jedini bez snijega, bio Veliki Stol u Sloveniji, jer se mora savladati velika visinska razlika od 1.100 metara, uz otežano kretanje po klizavom terenu i siparu.
Uspon na vrh na Dolomitima vodio je preko snijega i glečera uz veoma okomitu stazu, djelimično i kroz stijene, i trajao je oko tri i po sata.
Ipak, posebna priča je uspon na vrh Kastor.
“Do doma koji se nalazi na 3.600 metara ima oko četiri sata dobrog hoda i uspona. Tu smo prespavali, ujutro smo poranili i do vrha na 4.200 metara izašli smo za četiri sata, takođe, uz glečere, snijeg i okomitu stazu. Koristili smo dereze, cepin, kacige, pojaseve i navezu. Bez naveze ne treba ići jer je to jedan vid sigurnosti”, priča Andrić.
Iz planinarsko-speleološkog društva poručuju da ih je ova ekspedicija ohrabrila da nastave da streme što zahtjevnijim vrhovima, uz podsjećanje da je u posljednjih osam godina “Vučja stopa” osvojila neke od najviših planinskih vrhova u Evropi – Mon Blan, Materhorn, Gran Paradizo, Glos Grokner, Rilu, Olimp, kao i Pik Lenjin u Kirgistanu.
