Hrišćanstvo je saznanje da nikad nismo dovoljno napredovali u podvigu i molitvi. Onu radost koju osjećamo u crkvi nosimo sa sobom kućama, ali ona treba da nas formira kao hrišćane, da nam potraje i da preobrazi i naše međusobne odnose.
Rekao je to u vaskršnjem intervjuu za “Glas Srpske” Darko Đogo, profesor na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu “Sveti Vasilije Ostroški” u Foči.
On je, između ostalog, poručio i da imovina u Sarajevu nikada neće biti vraćena Srpskoj pravoslavnoj crkvi jer za to ne postoji ama baš nikakva volja od strane političara u tom gradu.
Istakao je i da ćemo običaje sačuvati ako sačuvamo ono što je stvorilo običaje – pravoslavnu vjeru, kosovski zavjet, shvatanje da je naš život neprekidna žrtva, raspinjanje na krst, ali i vaskrsenje.
GLAS: Za Vaskrs se kaže da je najveći hrišćanski praznik, a ovaj praznik je veličanstven i poseban, jer je njime smrt poražena, a život je pobijedio. Koje poruke nosi Vaskrs u ova po mnogo čemu rovita vremena?
ĐOGO: Vaskrs uvijek ima isto značenje: iako je u svijetu grijeh, smrt i nepravda prisutna i često naročito silna, oni nikada ne mogu da pobijede vrlinu, život i pravdu jer svako zlo jeste kvarenje dobra, a kako je Bog – dobrota, On je moćniji od svake zle pojave i cjelokupnog zla u svijetu. Tačno je da živimo u vremena posebnih iskušenja – oko nas su geopolitičke brige, do juče se svijet nalazio na pragu nuklearnog rata i tek smo se možda malo odmakli od takve situacije. Međutim, to ne znači da su stvari značajno bolje: ta velika pomjeranja tektonskih ploča osjećaju se u cjelokupnoj srpskoj otadžbini, u Srbiji, Srpskoj, Crnoj Gori… I zaista, počesto zaboravljamo da je u svim vremenima najvažnije da nam taj horizont preplavljen brigama kao oblacima ne zakloni pogled na Hrista kao jedino sunce istine. Dakle, vremena jesu izazovna, ali to bi trebalo više da nas uputi u ono nadvremensko.
GLAS: Kako pravoslavni vjernici ove godine dočekuju Vaskrs, s više ili manje nade u neki prosperitetniji život nego ranijih godina?
ĐOGO: Pitanje jeste šta je “prosperitetniji život”. Ako mislimo na napredak u materijalnoj kulturi, onda je to vrlo složeno pitanje u koje ne ulaze samo naše neispunjene želje za boljim automobilima, odjećom ili mobilnim telefonima, nego bi vrijedilo da se zapitamo da li smo zahvalni za to što, za razliku od mnogih pokoljenja naših predaka, imamo bolju zdravstvenu njegu za novorođenčad, nešto više hljeba, toplote i čiste vode – sve ono što uzimamo za garantovano, a na čemu treba da smo zahvalni Bogu i tim istim precima koji su živjeli u oskudici. Ako je pitanje o duhovnom napretku – izvan svake sumnje novija pokoljenja obnavljaju poznavanje svoje vjere, ali hrišćani nemaju pravo da budu samozaljubljeni u svoju “pravednost” – zapravo obrnuto, hrišćanstvo je saznanje da nikad nismo dovoljno napredovali u podvigu i molitvi.
GLAS: Vaskrs je praznik koji se proslavlja liturgijskim sabranjima, ali isto tako je praznik koji se proslavlja u porodici. Koliko je ovaj praznik značajan za porodicu kao osnovnu jedinicu društva?
ĐOGO: Vaskrs donosi u naše živote ono što je svakom čovjeku i porodici neophodno – osjećanje da se može i mora početi iznova, u radosti i ljubavi, sve ono što se nije uspjelo ili se pogriješilo. Imamo u srpskoj, ruskoj i svjetskoj književnosti nekoliko potresnih priča koje se dešavaju tako što ljudi i čitave porodice započinju novi, hrišćanski život od svečanog uzvika “Hristos vaskrse!” I danas je tako jer, po riječima sv. Nikolaja Ohridskog i Žičkog, porodica je crkva u malom, što znači da su liturgija i porodična radost nerazdvojni. Onu radost koju osjećamo u crkvi nosimo sa sobom kućama, ali ona treba da nas formira kao hrišćane, da nam potraje i da preobrazi i naše međusobne odnose.
GLAS: Vaskrs je praznik kada se sjećamo i naših upokojenih. Zašto je bitno sjećanje na naše upokojene?
ĐOGO: Svako od nas ima zadatak koji mu je povjeren rođenjem: da se oduži svojim precima, da im zahvali i da nastavi njihovu tj. našu zavjetnu misao i život. Drugim riječima, svako od nas je presjek, tačka u kojoj se susreću preci i potomci. I kao što drvo ne može bez grana, ono ne može ni bez korijena. I zato je čovjek vrijedan samo onoliko koliko se sjeća svojih upokojenih i koliko je u stanju da vaspita svoju djecu. Upokojeni za nas nisu samo maglovita sjećanja – oni su članovi iste Crkve, istog naroda, iste zavjetne zajednice kojoj i mi pripadamo. Na kraju, i sami ćemo jednog dana preći tu granicu – i poželjećemo da nas se potomci sjećaju kada ih budemo gledali iz vječnosti. A kako je hrišćanska vjera osnovana na Hristovom vaskrsenju iz mrtvih, onda vjerujemo da u našim proslavama Vaskrsa neminovno učestvuju i oni koji su upokojeni, ali nisu mrtvi, već u Hristu živi.
GLAS: Tvrdi se da je potrebno pri odlasku na groblje ponijeti i crveno jaje, a običaj je da se za Vaskrs pripremaju, farbaju i ukrašavaju jaja. Šta je simbolika toga?
ĐOGO: Kao što je jaje nešto što izgledom podsjeća na oblutak, a unutar sebe krije živu materiju, tako je i Hristov kameniti grob u palestinskoj pustinji bio naizgled samo jedan veliki kamen – ali u njemu se krio život. I kako vjerujemo da u Crkvi ne postoje granice između predaka i potomaka, mi i na grobove voljenih nosimo vaskršnja jaja i govorimo grobovima: “Hristos vaskrse – vaistinu vaskrse!” Jer to i jeste tajna koja nas objedinjuje i daje nam nadu da ćemo se svi opet sresti o konačnom vaskrsenju svih.
GLAS: Veliki broj Srba napustio je Sarajevo, a jedan među njima ste i Vi. Koliko danas Srbi posjećuju svoje svetinje u ovom gradu i kako komentarišete činjenicu da još nije vraćena u tom gradu imovina Srpskoj pravoslavnoj crkvi iako je bilo mnoštvo obećanja?
ĐOGO: Imovina u Sarajevu nikada neće biti vraćena jer za to ne postoji ama baš nikakva volja od strane političara u tom gradu. Kada smo nešto u tom pravcu pokušavali da učinimo 2013 – 2015. godine, to je ličilo na tursku sapunicu: koga god da upitaš, svi odgovaraju da to treba da se uradi, da je Sarajevo – evropski Jerusalim (ma šta to značilo), da bi on ili ona baš to učinio, ali ove vlasti iznad ne daju. Onda odeš do “vlasti iznad” i ista priča, samo njima one “vlasti ispod” (kod kojih si maloprije bio) ne daju jer će se buniti. I tako u nedogled. Čak smo jednom potpisivali i sporazum o povratku dijela zgrade naše bogoslovije, a sada Ekonomskog fakulteta, da bi nam na kraju rekli da sporazum ipak ne važi. Ako sam u taj proces stupio vođen željom da u gradu mog rođenja vidim bar pristojne ljude koji će stati iza često ponavljane retorike, moje iskustvo je bilo potvrda najizraženijih klišea o osmanskoj prepredenoj lažljivosti. Tako da su nama danas samo svetinje u tom gradu i ostale – sve ostalo nema mnogo veze sa gradom u kome smo živjeli. Zato jedino i idemo u Staru, Sabornu i Preobraženjsku crkvu. One su nam odlomci naših starih života i podsjetnici na generacije prije nas, ali i neka kandila koja svijetle u gradu u kome ljudi ne vole ni da čuju ime “Srbin”.
GLAS: Šta bi bila Vaša vaskršnja poruka vjernicima Srpske pravoslavne crkve i koliko danas Srbi čuvaju svoje običaje?
ĐOGO: Običaje ćemo sačuvati ako sačuvamo ono što je stvorilo običaje – pravoslavnu vjeru, kosovski zavjet, shvatanje da je naš život neprekidna žrtva, raspinjanje na krst, ali i vaskrsenje. Nije dovoljno samo ofarbati jaja i spremiti trpezu. Gdje je porodična ljubav i uopšte – gdje je porodica koja čuva sjeme hrišćanske vjere? Da nam Gospod da da u nama vaskrsne odlučnost da spoznamo koliko su nam važna djeca, koliko smo postali sebični i otuđeni, i da se vaskrslom Hristu pomolimo da vaskrsne sa sobom i naše duše i čitav naš narod. Hristos vaskrse!
Uskrs i Vaskrs, isto je
GLAS: U kakvoj atmosferi se proslavlja ove godine Vaskrs i s druge strane je zanimljivo da su ove godine i Vaskrs i Uskrs istog dana. Ima li to neko značenje?
ĐOGO: Najprije je vrlo važno da ispravimo popularnu zabunu: “Uskrs” nije neka “katolička riječ” i ne označava “katolički Vaskrs”, nego je riječ “Vaskrs” stariji oblik koji se sačuvao, ali nije nepravilno ni na srpskom reći “Uskrs” jer ne kažemo više “vaspostaviti”m nego “uspostaviti” niti “vtornik”, nego “utorak”. Da bar malo više čitaju naši ljudi “Gorski vijenac” sjetili bi se stiha “da šarate Uskrsova jaja”, a izraz “Uskrs” upotrebljavaju i vladika Nikolaj i otac Justin Popović. Što se tiče činjenica da ove godine pashalija po pravoslavnom i rimokatoličkom načinu računanja padaju u isti dan, primjetno je da ta okolnost (koja se s vremena na vrijeme događa) otvara polje za razne spekulacije. Za njih bar donekle povoda daju izjave patrijarha Vartolomeja iz Istanbula koji, u godini proslave 1.700 godina od Prvog vaseljenskog sabora, daje zbunjujuće izjave o potpunom nadilaženju razlika između Pravoslavne crkve i Vatikana. To, međutim, nema nikakav efekat na život Srpske crkve, s obzirom na to da smo mi autokefalna Crkva koja ima svoje istorijsko iskustvo i identitet. Sa komšijama katolicima možemo i treba da imamo pristojne i odnose pune uvažavanja, ali ne može jedan povod i nečija politička ili crkveno-politička ambicija odjednom i preko noći da riješi nagomilane bogoslovske, kanonske, kulturološke i ostale razlike. Tako da je važno da ne osciliramo u ekstremima – od sentimentalne naivnosti u to da su odjednom razlike između hrišćana postale nevažne do vjerovanja da će nas svaki kontakt sa rimokatolikom odjednom ispisati iz pravoslavlja. Neka i zapadni hrišćani proslave u miru i ljubavi, a za sve one koji žele da se pridruže Pravoslavnoj crkvi i njenom neokrnjenom Predanju – vrata su otvorena, a mnogi na Zapadu to upravo i čine, svjesni istinitosti i životnosti naše svete, pravoslavne i apostolske Crkve.
