Piše: Ljubiša Malenica
Sukob u Ukrajini, od svoga početka u februaru, poslužio je kao izvor za brojne tekstove, zasigurno na hiljade njih, iz čitavog niza oblasti. Ekonomija, politika, međunarodni odnosi, vojna vještina, tehnologija, industrija, samo su neke od sfera ljudskoga interesovanja i djelovanja na koje je ruska specijalna operacija duboko uticala. Međunarodno pravo je još jedna od ovih oblasti koja se iznenada ponovo pronašla u žiži javnosti, posebno one zapadne, s obzirom da je od početka vojnih dejstava čitava propagandna/medijska mašinerija kolektivnog Zapada obuzeta, između ostaloga, napadima na Moskvu zbog navodnog kršenja međunarodnih normi.
Zanimljivo je uočiti kako su se mediji od Francuske do Sjedinjenih Država odjednom sjetili da postoje određene pravne norme, prihvaćene mahom od svih država. Poseban tekst bi se mogao posvetiti svim slučajevima gdje su upravo zapadne države, uz mnogo orvelovskog novogovora i demagogije, veoma lagano prelazile preko ovih međunarodnih zakona s ciljem ostvarenja sopstvenih interesa. Mediji Zapada, u tom periodu, su mahom pratili zvaničnu retoriku te se savijali ovako ili onako, pokušavajući da opravdaju brojne agresivne ratove i smrti stotina hiljada civila. Mi Srbi smo blisko upoznati sa nekim od ovih događaja, pored toga što smo bili svjedoci velikom broju njih.
U okviru propagandne kampanje Zapada bitan elemenat od samoga početka, i neizostavan, bio je narativ o ratnim zločinima ruskih jedinica. Buča, Kramatorsk, Mariupolj i čitav niz drugih slučajeva su, zamalo preko noći, postali simboli ruske brutalnosti i ukrajinskog stradanja. Činjenica da su mnogi od ovih slučajeva zapravo iscenirani, da se činjenice sa terena ne poklapaju sa tvrdnjama u medijima, da se dokazi za određene slučajeve pojavljuju iznenada, nakon dužeg vremenskog perioda, te čitav niz drugih nelogičnosti ostaju zanemareni i narativ o ruskim ratnim zločinima se prosto i vještački nameće medijskom prostoru s ciljem brisanja svih drugih izvora informacija. Još jednom, ovako nešto ne treba da nas iznenađuje. Nakon Račka, Srebrenice i čitavog niza drugih srpskih „zločina“ u toku ratova na prostoru bivše Jugoslavije, samo naivnom i glupome nije jasno da su ratni zločini ništa više do još jedna alatka u propagandnom arsenalu zapadnih država.
Ono što se, posebno sada nakon pet mjeseci, može uočiti u kontekstu medijskih objava na Zapadu, jeste potpuna praznina kategorije ukrajinskih ratnih zločina, kako prema zarobljenim ruskim vojnicima, tako i prema civilima Donbasa. Značajan broj analitičara, ne isključivo ruskih, čvrsto zastupa tezu da trenutni sukob u Ukrajini ne postoji kao zaseban događaj već predstavlja samo dalju eskalaciju ukrajinskog građanskog rata koji je počeo državnim udarom u Kijevu 2014. Postoje sasvim solidne činjenice koje ulaze u temelje ove tvrdnje i koje opravdavaju njeno postojanje, štaviše, dešavanja kako unutar Ukrajine tako i izvan nje, u posljednjih osam godina upućuju na ovakav zaključak.
Ono što je od interesa za ovaj tekst, kada posmatramo trenutni sukob u Ukrajini kao samo najnoviju fazu rata koji traje već skoro deceniju, jeste činjenica da se pitanje ukrajinskih ratnih zločina ne može ograničiti na samo posljednjih šest mjeseci već se u obzir mora uzeti i prethodnih osam godina, o kojima zapadni mediji takođe šute, a za koje se bez sumnje može tvrditi da su period kada režim u Kijevu jeste počinio zločine nad stanovništvom koje, zvanično gledano, jeste stanovništvo Ukrajine.
Nema sumnje da je kritika vlasti u Kijevu, posebno ponašanja ukrajinskih vojnih jedinica, zapravo tabu tema u zapadnim medijima. Dešavanja vezana uz Amnesti Internašnl su ilustrativan primjer koji ide u prilog ovoj tvrdnji.
Naime, početkom avgusta, globalno poznata organizacija koja se, navodno, bori za zaštitu ljudskih prava, Amnesti Internašnl, je objavila kratak izvještaj pod naslovom „Ukrajina: ukrajinska borbena taktika ugrožava civile“. Na samome početku, tekst potvrđuje ono što su ruski zvanični i nezvanični izvor isticali još od februara, odnosno da ukrajinske trupe pretvaraju stambene i civilne objekte, uključujući škole, vrtiće i bolnice, u vojne baze, te da napadaju ruske pozicije iz naseljenih civilnih područija, čime direktno dovode civile u opasnost. Izvještaj ističe da su „preživjeli i svjedoci ruskih napada u Donbasu, Harkovu i Nikolajevu kazali istraživačima Amnesti Internašnala da je ukrajinska vojska operisala u blizini njihovih domova u trenutku napada, time izlažući područije uzvratnim napadima ruskih snaga. Istražitelji Amnesti Internašnala su svjedočili takvim postupcima na brojnim lokacijama“. Izvještaj dalje navodi da je za ukrajinske snage u Donbasu postalo rutinski uspostavljati baze u gradskim i seoskim školama, koje su obično locirane u blizini naseljenih zona. U toku svoga boravka na terenu, istraživači ove organizacije su u 22 od 29 posjećenih škola pronašli ili prisutne ukrajinske trupe ili pak dokaze njihovoga ranijeg prisustva, uključujući napuštenu municiju, vojne obroke, odjeću te vojna vozila.
Kao što možemo uočiti, ruske tvrdnje, prisutne od samoga početka specijalne operacije, sada su potvrđene kako iz istočnih tako i zapadnih izvora te više ne može biti sumnje da ukrajinske trupe, u ovome pogledu, krše pravila ratovanja. Uprkos svome decenijskom postojanju, te konstantnoj tvrdnji o svojoj nepristrasnosti i neutralnosti, Amnesti je tokom godina, iz dobrih razloga, postao meta brojnih optužbi zbog svoga očiglednog prozapadnog stava te ideološke utemeljenosti u istome.
Izvještaj vezan za Ukrajinu, kada se uzme u obzir ideološka obojenost spomenute organizacije, se pojavio na iznenađenje mnogi, uključujući i autora, i za jedan trenutak se činilo kao da je ipak moguće da činjenice sa terena pronađu svoj put do publike na Zapadu, bez obzira na sve prepreke. Bilo je potrebno samo par dana da ovaj utisak nestane. Kampanja usmjerena protiv izvještaja, no i Amnesti Internešnala, započela je skoro u istom trenutku kada je sporni dokumenat postao javno dostupan. Kao što se moglo i očekivati, najviše optužbi i kritike na izvještaj je stiglo iz same Ukrajine te zapadnih sponzora trenutnog režima u Kijevu.
Obratite pažnju, Amnesti Internešnal u ovome slučaju nije postupio pogrešno te su njegovi članovi zapravo odradili posao u skladu sa principima na kojima su zasnovali svoju organizaciju. Amnestijev izvještaj je samo potvrdio ono što smo svi znali, a to je da ukrajinske trupe aktivno koriste civilne instalacije za skrivanje te kao prostor iz koga izvode borbena dejstva. Sve je ovo protiv prihvaćenih pravila ratovanja, no kada uzmemo u obzir ko su sponzori Zelenskog i njegova režima, ovo ne treba da iznenađuje.
Reakcija na izvještaj je bila izuzetno negativna, upravo od strane onih kojima su usta uvijek puna narativa o ljudskim pravima i zaštiti normi međunarodnoga poretka. Prema nekima, dovoljan razlog za kritiku jeste činjenica da je objava izvještaja zapravo dovela do podjele među zastupničkim humanitarnim grupama u njihovom odnosu prema Ukrajini i ukrajinskim vlastima. Neposredno nakon pojave izvještaja, šef ukrajinske kancelarije Amnesti Internašnala, Oksana Pokalčuk je dala ostavku, tvrdeći da su navodi unutar izvještaja jednostrani. Nedugo potom, jedan od osnivača švedske podružnice Amnestija, Per Vasberg, je najavio svoje napuštanje organizacije zbog „skandaloznog“ izvještaja o Oružanim snagama Ukrajine. Prema navodima medija, u svojoj oproštajnoj poruci, Vasberg je istakao da je bio član Amnesti Internašnala skoro šezdeset godina te da „sa teškim srcem završavam svoju dugu i uspješnu saradnju zbog tvrdnji Amnestija o ratu u Ukrajini“. Nije prošlo ni sedam dana od prvobitne pojave pomenutog izvještaja, a već se sam Amnesti počeo savijati pred gomilajućim pritiskom, objavljujući tekst u kojem se izražava žaljenje zbog uznemirenosti koje je njihov izvještaj izazvao, kako u Ukrajini, tako i šire.
Neposredno prije nego li su prve ruske jedinice prešle granicu Ukrajine, Kijev je na onoj teritoriji Donbasa koju je tada kontrolisao, rasporedio, prema različitim izvorima, između stotinu do stotinu i pedeset hiljada vojnika. Ovaj proces raspoređivanja ukrajinskih trupa je direktno izazvao razmještanje nešto više od stotinu hiljada ruskih vojnika sa druge strane granice. Značajan broj analitičara koji su pratili situaciju u Ukrajini od početka je istakao da je ovo gomilanje ljudstva i tehnike od strane Kijeva zapravo uvod u finalni napad na LNR i DNR sa ciljem nasilnog integrisanja ovih teritorija u okvire Ukrajine.
Jedan od pokazatelja koji idu u prilog ovoj tvrdnji je činjenica, koju je takođe istakao ruski predstavnik pri UN Dmitri Poljanski još polovinom februara, naglog rasta inteziteta granatiranja republikanskih teritorija od strane ukrajinskih trupa neposredno prije početka specijalne vojne operacije. Isto je učinio i ministar vanjskih poslova Ruske Federacija, Sergej Lavrov, kada je pokušao da iznova skrene pažnju na porast učestalosti raktnih napada od strane ukrajinsih trupa. Izvještaj Krizne grupe iz februara 2022. godine jasno pokazuje izuzetnu eskalaciju eksplozija na prostoru Luganske i Donjecke oblasti. Naime, u januaru ove godine, ukupan broj eksplozija izazvanih vojnim dejstvima je iznosio nešto više od 300 na prostoru obje oblasti. U trenutku kada je vršeno istraživanje za mjesec februar, odnosno nakon neke četiri sedmice, zabilježeno je više od 8.000 eksplozija što jasno pokazuje drastičan rast u intezitetu vojnoga sukoba.
Ova eskalacija sukoba, iako posebna zbog svoga krajnjeg ishoda, odnosno zbog činjenice da je isprovocirala direktni vojni odgovor Ruske Federacije, po samoj svojoj prirodi nije novina i sličnih kampanja granatiranja teritorija van kontrole režima u Kijevu bilo je više u prethodnih osam godina. Prema riječima Vladimira Putina, u ovome periodu, na prostoru Donbasa koji se nalazio pod republikanskom kontrolom stradalo je između trinaest do četrnaest hiljada osoba, među kojima više od pet stotina djece.
Prema izvještaju Visokog povjerenika za ljudska prava UN-a, još iz 2017. godine, u period od početka sukoba do trenutka kada se ovaj izvještaj pojavio, odnosno od 14. aprila 2014. do 15. novembra 2017. godine, stradalo je više od 2.500 civila na prostoru Donbasa, dok se broj ranjenih tada kretao između sedam i devet hiljada. Kao što vidimo, već u prve tri godine sukoba broj ubijenih civila je iznosio, minimalno, nekoliko hiljada. Ne treba smetnuti s uma činjenicu da je u toku vojne operacije, Moskva, zajedno sa političkim predstanicima LNR-a i DNR-a, osudila rad UNHCR-a te optužila ovu ogranizaciju Ujedinjenih Nacija za pristrasnost u toku sukoba. Prema ruskim izvorima, dokumentacija koju su ruske trupe pronašle u toku sprovođenja borbenih zadataka, pokazuje da su predstavnici UNHCR-a, koristeći se tehnikom postavljenom na liniji razgraničenja, prenosili informacije o lokaciji i rasporedu republikanskih trupa ukrajinskim snagama.
S obzirom da postoje opravdane osnove za tvrdnju da je UNHCR, još od devedestih godina, postala prozapadna organizacija, zajedno sa još nekoliko organizacija Ujedinjenih nacija, nije nemoguće da je broj stradalih u spomenutom izvještaju zapravo minimalan kako bi se umanjio međunarodni pritisak na Kijev. Još jedna zapadna NVO, iz Velike Britanije, pod nazivom Akcija protiv oružanog nasilja (Action on Armed Violence – AOAV), je u februaru ove godine objavila svoj izvještaj o broju ubijenih na prostoru Donbasa u periodu od 2014. do 2022. Prema informacijama ove organizacije, ukupan broj ubijenih za dati period iznosi 5.242 osobe, pri čemu se radi o 2.704 civila te 2.538 vojnih lica. Ovaj izvještaj je dobio podršku samoga UN-a što nas dovodi u zbunjujuću situaciju. Prema organima samih Ujedinjenih nacija, broj stradalih civila do 2017. iznosio je više od 2.500 no prema spomenutom izvještaju iz Velike Britanije, broj stradalih civila u toku čitavih osam godina iznosi 2.700.
Suočen sa ovim podacima posmatrač može izvesti nekoliko zaključaka. Ako se predstavljeni podaci prihvate kao relevantni, u periodu od pet godina na prostoru Donbasa, sa obje strane, je stradalo blizu dvije stotine civila, što je malo vjerovatno kada se uzme u obzir intenzitet ratovanja i stalno kršenje postignutog primirja. S druge strane, ako prihvatimo, kao što logika nalaže, da je broj stradalih civila veći, dolazimo do zaključka da organizacije u pitanju ili manipulišu stvarnim brojem civilnih žrtava zarad određenih političkih interesa ili pak zapravo nemaju ni približnu sliku stvarnog stanja na terenu te predstavljaju javnosti, kao činjenice, zapravo visoko upitne podatke.
Bez obzira koji od ovih scenarija prihvatili, ono što se nameće kao očigledno jeste činjenica da ukrajinska strana do sada nije odgovarala, niti je pak bila prozvana na međunarodnoj sceni od zemalja kolektivnog Zapada, za bilo koji od ranije spomenutih prekršaja. Ovo samo ide u prilog tezi da zapadne zemlje zapravo u značajnoj mjeri utiču na ponašanje Ukrajine, uz svesrdni pristanak većine ukrajinske političke elite, sa posebnim naglaskom na samoga Zelenskog i njegove najbliže saradnike. Upravo zbog ovoga možemo govoriti o Ukrajini kao državi ograničenog suvereniteta.
Kada uzmemo u obzir činjenicu da je Ukrajina duboko isprepletena mrežom zapadnih NVO organizacija te njima sličnih državnih programa i projekata putem kojih Vašington i Brisel utiču i oblikuju javnu percepciju unutar ukrajinskog društva, nesumnjivo je da i zapadne obavještajne agencije imaju opširan pristup ukrajinskim resursima te informacijama koji su na raspolaganju ukrajinskim sigurnosnim službama. Ako prihvatimo ove navode kao logične, s obzirom na političku i ideološku putanju Kijeva u posljednjnih osam godina, sasvim je moguće da ukrajinski vojnih vrh igra ulogu izvršitelja radova te da niti generali niti Zelenski nemaju slobodu komande nad svojim trupama. Upravo bi ovaka situacija objasnila stanje na terenu gdje Kijev u borbu šalje jedinice sastavljene od slabo obučenih civila, gdje se ulažu veliki napori i brojni životi na odbranu pozicija koje je teško braniti, kao što je bio slučaj sa Severodonjeckom i Lisičanskom, te gdje se razmatra dalja regrutacija neobučenog civilnog stanovništva uključujući i žene.
Ako prihvatimo tezu da je Ukrajina zapravo ništa drugo do pijun zapadnih država u njihovoj sumanutoj, te ako je suditi po istoriji, i neprekidnoj borbi protiv Rusije, onda se ova strategija sukoba sa Moskvom do posljednjeg Ukrajinca nameće kao sasvim logična. Istovremeno, ovim shvatanjem se može i objasniti potpuni izostanak reakcija zapadnih vlada te mreža njihovih „nevladinih“ organizacija po pitanju ukrajinskih zločina. Nema potrebe reagovati na zločine koje su same zapadne prestonice već blagosiljale i prihvatile kao sasvim normalan način rada u okviru rata sa Rusijom.
Jedan izuzetno ilustrativan slučaj koji potvrđuje svu pristrasnost zapadnih zemalja kada govorimo o ukrajinskim zločinima jesu česti raketni napadi na nuklearnu elektranu u Zaporožju koje ukrajinske trupe izvode koristeći američke sisteme višecijevnih bacača. Za rusku stranu ovo pitanje je od dovoljnog značaja da je Moskva zatražila održavanje posebne sjednice Savjeta sigurnosti UN-a čija tema je bila upravo situacija vezana za ovo postrojenje.
Rusija, još od polovine jula, optužuje Kijev za namjerno granatiranje instalacija elektrane s ciljem stvaranja krizne situacije za koju bi ukrajinsko vođstvo potom optužilo Moskvu. Dok zapadne zemlje, posebno Sjedinjene Države, datu situaciju karakterišu u skladu sa ukrajinskom pozicijom, odnosno kao proizvod ruske krivice, Kijev opravdava svoje napade tvrdnjama da se na prostoru elektrane nalaze ruske trupe i teška borbena tehnika. S obzirom da ruske trupe osiguravaju prostor postrojenja, nema sumnje da su ruski vojnici prisutni. Od tehnike, ono što smo mogli uočiti čak i putem video zapisa iz same elektrane jeste prisustvo ruskih vojnih kamiona za prevoz trupa i nekoliko oklopnih transportera pješadije. Ništa od nabrojanog ne opravdava raketne napade na instalacije čije oštećenje, ili eventualno uništenje, bi predstavljala nezapamćenu katastrofu, prvenstvno za zemlje istoka Evrope, no i za čitav kontinent. Ne treba smetnuti s uma da je nuklearno postrojenje u Zaporožju najveća elektrana svoje vrste na evropskom tlu.
Moskva je, u znam dobre volje, pozvala inspekcione timove Međunarodne agencije za atomsku energiju da posjete nuklearno postrojenje u pitanju te da izvrše procjenu nanesene štete. Sama ova činjenica govori u prilog tezi da Moskva nema šta da krije po pitanju svoga prisustva unutar same elektrane niti prirode toga prisustva, te da je spremna svoje optužbe na račun Kijeva potkrijepiti putem uviđaja od strane međunarodnih stručnjaka. Suočen sa svim ovim, Zapad nastavlja da zatvara oči dok predstavnici američkih vlasti tvrde kako prosto ne znaju ko zapravo napada nuklearnu elektranu u Zaporožju. S druge strane, jedan broj predstavnika kako u britanskom parlamentu tako i američkom Kongresu, po svemu sudeći obuzeti nekom vrstom ludila, smatraju da bi eventualna nesreća u Energodaru trebala automatski aktivirati član 5. NATO saveza.
S obzirom da predstavnici Sjedinjenih Država, prema njihovim tvrdnjama, ne raspolažu podacima ko napada nuklearno postrojenje u pitanju, postavlja se logično pitanje protiv koga tačno američki i britanski političari imaju namjeru aktivirati član 5? Sasvim je jasno svima, uključujući i slabo obavještene predstavnike američke administracije, ko zapravo napada nuklearnu elektranu, čijim oružjem i sa kojim ciljem. Ograđivanje od dešavanja, pozivanjem na neznanje, nije ništa drugo do samo još jedan način da Vašington i EU pruže podršku Kijevu zanemarujući sve ukrajinske zločine, pa i ovo poigravanje sa nuklearnom vatrom.
Zločini Kijeva, kao što se može uočiti, nisu ograničeni samo na prostor Donbasa niti su nepoznati zapadnim prestonicama, štaviše, jasno je da upravo Zapad pruža podršku i omogućava Kijevu nesmetano izvođenje ovih zločina bez bojazni od nekoga oblika odmazde. Upravo iz ovoga razloga bitno je shvatiti da zločini ukrajinskih trupa i državnog sistema nisu isključivo zločini Kijeva već su dijelom i zločini Zapada, s obzirom da su upravo zapadne prestonice, u zavisnosti od individualnog slučaja, aktivno i pasivno, učestvovale u stvaranju uslova za izvođenja ovih zločina.
Od kolektivnog Zapada, u moralnom bankrotu, ne možemo očekivati drugačije ponašanje, tako da će pitanje kazne za zločine trenutnog režima u Kijevu pasti na Rusiju, koja se po svemu sudeći, priprema da učini upravo taj korak putem sudskih procesa koji se organizuju u Moskvi i Donbasu. Za one koji su iskusili zapadnu „pravdu“, posebno kada govorimo o ratnim zločinima, sasvim je jasno da žrtve ukrajinskih zločina neće imati drugoga načina da stignu do pravde sem putem ruskih sudova.
