Činjenica da je pravosudnim institucijama BiH bilo potrebno punih 30 godina da podignu optužnicu za ratni zločin za događaje u sarajevskoj Dobrovoljačkoj ulici, ne uliva nadu da će porodice žrtava dobiti satisfakciju u konačnom ishodu.
Kaže ovo u intervju za “Glas Srpske” načelnik Odjeljenja za memorijalizaciju, kulturu sjećanja i pamćenja u Republičkom centru za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica Miroslav Ljubojević povodom godišnjice ovog strašnog zločina za koji još niko nije odgovarao.
– Pred sudom BiH je za ovaj ratni zločin optuženo deset lica, što na osnovu individualne, što kolektivne odgovornosti. Posljednje ročište održano je u februaru, a sljedeće je zakazano za jun ove godine. Sasvim je jasna namjera da ovaj sudski postupak bude maksimalno razvučen, imajući u vidu da je do sada saslušano samo nekoliko svjedoka tužilaštva – istakao je Ljubojević, koji je i autor knjige “Rekonstrukcija zločina – dekonstrukcija mita”, koja se bavi analizom i razotkrivanjem svih dešavanja u vezi sa slučajem “Dobrovoljačka”, ali i onim što mu je prethodilo, a koja će danas biti predstavljena na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci.
GLAS: Ovom zločinu prethodili su i brojni drugi, kao što je ubistvo dva pripadnika policije 4. sarajevskog korpusa u jednom od sarajevskih ugostiteljskih objekata dok su igrali bilijar. Koliko mi je poznato niko ni za ovo nije odgovarao?
LjUBOJEVIĆ: Upravo je ovaj slučaj bio nagovještaj svega što će se dešavati pripadnicima JNA, kako u Sarajevu, tako i u BiH, u narednom periodu. Naime, 20. aprila 1992. godine pripadnici muslimanskih paravojnih formacija ubili su dvojicu vojnih policajaca Sarajevskog korpusa. Oni su stradali dok su igrali bilijar u jednom kafiću, u neposrednoj blizini zgrade Komande 2. vojne oblasti na Bistriku. Iako je izvršilac ovog terorističkog čina bio poznat organima tadašnjeg MUP-a BiH, on nikada nije priveden pravdi. Što je još poraznije, ovaj događaj gotovo da nije naišao na bilo kakvu osudu javnosti ili zvaničnih organa tadašnje BiH.
GLAS: Da li se radilo o smišljenom i organizovanom napadu te koliko u rasvjetljavanju ovog događaja može pomoći i autobiografska knjiga kanadskog generala Luisa Mekenzija?
LjUBOJEVIĆ: Apsolutno, napad je bio pomno planiran i organizovan. Sama činjenica da su pripadnici muslimanskih paravojnih formacija 3. maja od ranih jutarnjih časova bili grupisani i raspoređeni oko najznačajnijih objekata 2. vojne oblasti u užem jezgru Sarajeva, navodi na zaključak da se radilo o sinhronizovanoj akciji. To, na kraju krajeva, tvrde i njihovi komandanti formacija koji su bili direktni učesnici u napadu. Što se tiče kanadskog generala Luisa Mekenzija, koji je bio komandant snaga UNPROFOR-a u Sarajevu, njegova knjiga pruža brojne informacije o stanju u Sarajevu prije samog napada, a i u danima nakon počinjenog zločina. On je u svojoj autobiografiji jasno i nedvosmisleno iznio sumnju da je naredbu za napad izdao Ejup Ganić. Takođe na više mjesta je opisao situacije u kojima su pripadnici Teritorijalne odbrane BiH i “Zelenih beretki” otvarali vatru na pripadnike UNPROFOR-a da bi bila napravljena režirana predstava za medije s namjerom da se ocrne Srbi.
GLAS: Šta je bio tadašnji plan muslimanskih snaga?
LjUBOJEVIĆ: Na osnovu dokumentacije koju sam imao na raspolaganju, ali i svjedočenja aktera ovih događaja, jasno je da je namjera tadašnjeg muslimanskog i hrvatskog vojnog i političkog rukovodstva bila da izazove sukobe sa Jugoslovenskom narodnom armijom, kako bi JNA u međunarodnoj javnosti bila označena kao agresor i krivac za izbijanje ratnog sukoba.
GLAS: Ko je kao nalogodavac stajao iza ovog napada 2. i 3. maja, a u kojem je nad nekolicinom lica izvršena i klasična egzekucija?
LjUBOJEVIĆ: Taj odgovor svakako treba dati Sud BiH po okončanju sudskog postupka. Imajući u vidu da se prvooptuženi Ejup Ganić u trenutku napada nalazio u zgradi Predsjedništva BiH te da je dan ranije Alija Izetbegović, kao predsjedavajući Predsjedništva BiH i najveći politički autoritet muslimanskog naroda, sva ovlašćenja prenio upravo na Ganića, logično je da je on imao izvršnu moć nad svim muslimanskim oružanim formacijama. Važno je reći i to da postoje audio-snimci razgovora između ljudi u Predsjedništvu i komandanata jedinica koje su bile prisutne u Dobrovoljačkoj i oko nje za vrijeme napada te da su mnogi svjedoci tvrdili da glasovi u Predsjedništvu pripadaju Ejupu Ganiću i Stjepanu Kljujiću.
GLAS: Radeći na ovoj knjizi pretpostavljam da ste došli i do nekih novih saznanja, svjedočenja.
LjUBOJEVIĆ: Upravo je jedan od ciljeva ovog istraživanja bio da dođem do što autentičnijih svjedočenja. Posebno bih izdvojio svjedočenje pripadnika čete Vojne policije pri 65. ZMTP Milenka Perića, koji je bio lični pratilac komandanta 2. vojne oblasti Milutina Kukanjca. On je, s obzirom na prirodu svog posla, prisustvovao mnogim zvaničnim sastancima, koji su na inicijativu Kukanjca održavani između JNA i političkih funkcionera u BiH, s ciljem smirivanja međunacionalnih tenzija i izbjegavanja ratnog sukoba. Takođe, zahvaljujući svjedočenju kapetana Milenka Inđića, koji je u to vrijeme bio oficir za vezu u ime JNA za saradnju sa UNPROFOR-om, javnost će prvi put čuti na koji način su tijela pobijenih vojnika JNA na Skenderiji preuzeta iz mrtvačnice na Koševu. Ispovijesti vojnika Dragana Zrnića i Radivoja Kandića sadrže detalje koji će javnosti približiti njihovu ličnu tragediju s početka rata u BiH 1992. godine u Sarajevu. Konačno, svjedočenje kapetana 1. klase Momira Tomčića, koji je u to vrijeme bio komandant 288. bataljona Vojne policije Sarajevskog korpusa otkriva nam stanje unutar kasarne “Viktor Bubanj”. Ona je ostala u neprijateljskom okruženju i nakon 3. maja 1992. godine.
GLAS: Koje od tih svjedočenja Vas je najviše potreslo?
LjUBOJEVIĆ: Ono što je na mene ostavilo snažan utisak, a ne mogu reći da su i neki drugi bili manje potresni, jeste sudbina vojnika Dragana Zrnića, rođenog Sarajlije. On je najveće zlostavljanje doživio u “Fisovoj sali”, gdje je kao dijete išao na časove gimnastike, stekao prva prijateljstva… Umjesto da ga za to mjesto vežu najljepše uspomene iz djetinjstva, iskusio je torturu koju cijeli život neće moći da zaboravi. Koliko god da se trudio.
Sarajevska mučilišta
GLAS: Jedan broj pripadnika JNA, golobradih mladića, bio je i zarobljen. Kakvu su sudbinu doživjeli?
LjUBOJEVIĆ: Nakon što su zarobljeni prilikom napada u Dobrovoljačkoj ulici mnogi vojnici su završili u Centralnom zatvoru, zatim u bivšoj zgradi DTV “Partizan”, poznatoj kao “Fis”, a neki su odvedeni i u privatne kuće. Najgore su svakako prošli rezervisti i vojnici po ugovoru, kao i vojnici koji su bili rodom iz Sarajeva i Foče. “Fisova sala” u Mis Irbinoj ulici, gdje se danas nalazi Centar za sport i rekreaciju u Sarajevu, bila je pravo mučilište za zarobljene pripadnike JNA. Koliko su zlostavljani najbolje govori podatak da se i Jerko Doko, ministar odbrane tadašnje RBiH usprotivio takvom tretmanu. On je na sjednici Predsjedništva 4. maja 1992. rekao Aliji Izetbegoviću da su ti vojnici toliko pretučeni, premlaćeni i isprebijani da on od zatečenog prizora nije mogao zaspati cijelu noć te da se on, kao čovjek, ne može složiti sa takvim postupanjem sa ratnim zarobljenicima.
