Možda, nikad kao danas opominjujući i otrežnjujući djeluju riječi patrijarha Gavrila Dožića izrečene u proglasu 27 marta 1941., u Patrijaršiji,: “Ponizimo se pred Bogom i uspravimo se pred ljudima. Ako je živjeti, da živimo u svetinji i slobodi, ako li je umrijeti, da umremo za svetinju i slobodu.”
Kako danas da ne kažemo ono što je vitalno za sudbinu srpskog naroda, da nađemo pravu riječ koja je plodonosna i živonosna. Danas nam je najznačajnije pomirenje , pomirenje živih među sobom, sve dok se to ne odigra u pravom smislu riječi, nema nam mira, sve naše podjele i rane naš narod nosi u sebi.
Avet nemani nadvila se nad nama, prijeti, dijeli i zavađa nas. Isti scenario od prije 80 godina, kada je ta evropska neman donijela bratski pokolj, ni danas nam se ti grobovi nisu pomirili, stvaraju duboku bratsku podjelu izazivajući prijetnju, našeg potpunog nestanka. Mi smo danas na vjetrometini, na raspeću, krst nositi nama je suđeno!
Mi smo narod koji je prošao kroz stradanja i raspeća, borba za Republiku Srpsku i njeno stvaranje je svjedočanstavo našeg vraćanja samima sebi. Nije lako biti na raspeću. Hoćemo li opet po njihovom kazivanju biti Srbi, koji ni za šta vremena nemaju, osim za stradanje. Neka ne zaborave , dalje su naši mrtvi stigli no oni živi, mi smo ginuli da bi drugi živjeli, ljepše je na krstu drugovati no na zemlji samovati. Sjetimo se šta su nam prađedovi sanjali, a očevi ostavili. Sa zorom novog dana, recimo im bježi bando razbojnička, oni će da nas uče kakvi bi trebali da budemo, oni koji ne znaju ni ko su, ni odakle su, oni zbog kojih su za sinovima naše majke kukale, sad da nam oni razrezuju.
Sjetimo se braćo i sestre, imenom su nas zvali kada su nas klali, mučenika Vukašina, što gledajući smrti u oči nije molio za milost. Krenimo istim tragom, stope su nam tamo. Nije muka živjeti raspet, no živjeti u strahu od klina. Put kojim treba da idemo je put u slavu svega što nam je dato da sačuvamo za pokoljenja, naš put nije onaj što nam nude u tuđim cipelama, u tuđim cipelama se ne stiže dalje. Raskrstimo prvo sa sobom, nemoj da se o svoje korake saplićemo, nek ne ostaje za nama dokle smo stigli, no odakle smo pošli.
Zato, ustanimo braćo, da sačuvamo obraz, da nam mrtvi u miru počivaju, da nam se nerođeni raduju, da nas majke žive ne žale, da se odraz naš u ogledalu ne stidi, da nam o precima ne pričaju zlotvori, granice su naše gdje su naše kosti pale, da nam bjelosvjetski šljam ne vaga koliko nam je našeg dobra dosta. Znajmo zauvijek, Srbi smo blagoslovom , a ne rođenjem, budimo dostojni stradanja naših mučenika, živimo za ono za šta su stradali, ustanimo strah nije podvižništvo.
Naš narod imao je svoj put kroz vjekove, saborno djelovanje, uvijek smo bili uz one što su nudili sebe same za žrtvu na oltar svoga naroda, za one, koji su se na djelu pokazali da ljube svoj narod, one koji su do posljednje kapi krvi bili spremni na žrtvu. Sada je trenutak, da svi, koliko nas ima, svi koji su kršteni i koji u sebi nose to svetosavsko opredjeljenje, da se vratimo sebi samima, jedinstvu. Vremena su veoma teška, i ako nas kao narod , ne mogu da opamete jame od Kosova do Jadovna, ako nas ne opamećuje ovo što se sada zbiva, onda nam nema spasa, onda nas pišta ne može da opameti.
Zato danas svima recimo : „Ne diraj mi u srpstvo, glavu požaliti neću, vrijedi onoliko za šta će pasti, a ne za šta će se nanositi“.
Hvala ti Gospode na tome!
Pale, 28.mart 2024. godine
Miodrag Mile Plakalović
