Ja ne odlučujem da li ću ići u bitku po tome kakva je sila koja me prati, nego po tome koliku svetinju branim!
Srpska pravoslavna crkva i njeni vjernici obilježavaju Vidovdan i 625. godina od Kosovske bitke. Vidovdan se u Srbiji obilježava kao pomen na stradanje Srba i kneza Lazara Hrebeljanovića u bici protiv turske vojske na Kosovu polju 1389. godine.
Vidovdan je državni praznik koji se radno obilježava u spomen na Kosovsku bitku na osnovu odredaba Zakona o državnim i drugim praznicima u Srbiji, a predstavlja i prisjećanje na poginule i umrle u svim ratovima.
To je, prema mišljenju istoriografa, važan datum u kolektivnoj svjesti srpskog naroda i jedan od temelja kolektivnog identiteta.
Poseban značaj Vidovdan je dobio u vrijeme stvaranja nove srpske države, a kao zvaničan državni praznik uveden je 1889. na 500 godina od Kosovskog boja. Kao nacionalni praznik opstao je do kraja Drugog svjetskog rata.
Poslije Kosovske bitke tijelo kneza Lazara (1329-1389) je sahranjeno u manastiru Ravanici, a u seobi Srba pod patrijarhom Arsenijem Čarnojevićem krajem 17. vijeka prenijeto je u fruškogorski manastir Vrdnik. U Ravanicu su mošti vraćene 1989. godine, na 600. godišnjicu Kosovske bitke.
Mudre i upečatljive riječi koje u filmu “Boj na Kosovu” u režiji Zdravka Šotre, a po drami Ljubomira Simovića, izgovara Miloš Žutić kao car Lazar citiraju se već 28 godina.
Iako ovaj film nije u potpunosti vjeran istoriji i svim činjenicama o Kosovskom boju, prepun je sjajnih dijaloga koje bi se vrlo lako, imajući u vidu cara Lazara kao velikog srpskog junaka, svetitelja i istorijsku ličnost, mogle pripisati njegovom duhu i borbi za srpsku slobodu i dostojanstvo.
Nevjerovatno je kako se pojedini dijalozi iz ovog filma mogu primijeniti na današnju politiku velikih sila prema Srbiji.
– Ja ne odlučujem da li ću ići u bitku po tome kakva je sila koja me prati, nego po tome koliku svetinju branim.
– Biće to naše veliko stradanje Lazare.
– Znam. Stradaćemo ovako ili onako, ali možemo da biramo. Ili da nestanemo puzeći kao turske sluge i poturice ili izginemo kako priliči ljudima. Trećega nema.
– Sa Kosova se nećete vratiti živi.
– Bolje da nas unuci mrtve pamte, nego da nas sinovi žive zaborave.
– Od svih oblaka koji se nad Srbijom nadnose, ovaj nije ni prvi, ni poslednji ni najcrnji.
“Ko je Srbin i srpskoga roda,
i od srpske krvi i koljena,
a ne došo na boj na Kosovo,
ne imao od srca poroda,
ni muškoga ni djevojačkoga!
Od ruke mu ništa ne rodilo,
rujno vino ni pšenica bijela!
Rđom kapo dok mu je koljena!”
– Kaži mi Lazare ko je za bojište izabrao Kosovo? Ti ili Murat?
– Ni Murat ni ja. Kosovo se samo izabralo.
– Vidi li se Kosovo odavde ?
– Ne vidi se, ali se zna gdje je.
– Gdje?
– Vidiš li ono veliko sijanje na nebu?
– Vidim.
– Kosovo je tačno ispod tog sijanja.
– Onaj mrak!
– Srbija se za vrijeme Cara Dušana ogledala u vodama tri mora, da se poslije Dušanove smrti sa tri mora na tri Morave vrate. Od tri mora osta nam Pomorovalje, a Murat hoće i Pomoravlje da pomori…
– Misliš da je ne znam čime raspolažem? Da ne znam da nisam car Stefan Dušan Silni? Mi sa Morave bježati nemamo kuda. Mi druge zemlje do ove na Moravi nemamo, a ovu koju imamo valja nam braniti.
– Dok tvoji seljaci Lazare, zajedno sa tobom budu ostavljali kosti po Kosovu, njihovi će mirno da žanju pšenicu.
– Žanju da mogu da Turcima plate harač. Mirno žanju da bi mogli mirno da gladuju. Od takvog se mira moramo braniti. I još nešto, nemojte vi da mi pričate o seljacima. Nije vama ni do seljaka ni do Srbije. Vama je svejedno da li će vam Levač, Braničevo, Tamnava ili Mačva osvanuti sutra u Ugarskoj il’ u Turskoj. Vama je važno da vam je kruna na glavi, zlato u kesi, a sukno u sanducima… Šta je istina ne dokazuje se ovdje, nego na Kosovu!
– Mi smo ovde i došli da razgovaramo, vrijedi li ili ne vrijedi da se borimo.
– Nije pitanje hoćemo li ili nećemo da se borimo nego hoćemo li ili nećemo da postojimo. A dolaziti Muratu pod čadar i usput mu se klanjati njegovima konjušarima, berberima, kuvarima, konjskim repovima, a samom Muratu ljubiti skut i čizmu. Da li i to za tebe znači postojati?
– Bajazit: Kaži sad Lazare ko je pobjednik, ti s glavom na panju ili ja s krunom na glavi?
– Lazar: Ono šta je za tebe panj, za mene je prag. A što se pobjede tiče Bajazite, mi smo se tukli u različitim bitkama. Ti si pobijedio u tvojoj, ja u mojoj. Hvala ti Gospode što si mi dopustio da me na ovom pragu ozari i ogrije večanj sunčanog dana.
Lazar: Život čovjekov vrijedi onoliko koliko je spreman da ga plati.
Bajazit: Ostavi ti te varnice i pahuljice i činjenicama pogledaj u oči. Činjenice bez glave, nogu i ruku leže u krvi po celom Kosovu.
Lazar: Kada uporedim našu pobjedu i tvoj poraz.
Bajazit: Poraz, moj?
Lazar: Tvoj poraz Bajazite je u tome sto ne vidiš u čemu je naša pobjeda.
Bajazit: Pobjeda. Ovo pobjeda? Biće da si izgubio mnogo krvi pa ti se muti. Pogledaj okolo sebe po Kosovu. Pa zar je ovo tvoja pobjeda Lazare? Jesu li ova trupla po Labu i Sitnici tijela pobjednika? Ove odsječene ruke i slomljene noge, jesu li to ruke i noge pobjednika? A ova glava što s koplja gleda na zemlji sopstvenu trupinu, da nije i to glava pobjednika?
Lazar: Jeste Bajazite. Pogledaj dobro da je upamtiš, ne viđa se ovakava glava svakoga jutra. Ako taj život vrijedi zaista koliko kažeš, zašto ga toliko nije platio i Branković? Vukov ne vrijedi ali vredi Obilićev. Priđi Bajazite, pogledaj kako je lijepa glava kojom se kupuje carstvo nebesko.
Bajazit: Za tu glavu kojom ti kupuješ nebo niko ti ne bi dao ni glavicu luka.
Lazar: Ova glava se ne polaže u grob nego u temelj.
