Sramni napad na sveštenika Jeremiju i njegovu porodicu izvršen 2004. godine na Palama pokazao svu brutalnost i osionost vojne jedinice zadužene za “implementaciju mira” u BiH
Brutalni napad vojnika SFOR-a na svešteničku porodicu Starovlah na Palama prije 21 godinu pokazao je šta su sve “mirovnjaci” spremni da urade Srbima, zato muslimani u BiH i danas prizivaju intervenciju pripadnika međunarodne mirovne misije protiv najvišeg rukovodstva Republike Srpske, ocijenio je za Srnu predsjednik Organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila Srebrenica Branimir Kojić.
Kojić je istakao da je napad koji su u noći između 31. marta i 1. aprila 2004. godine pripadnici SFOR-a izvršili na svešteničku porodicu Starovlah na Palama bio i atak na Srpsku pravoslavnu crkvu /SPC/ i srpski narod, kojem je poslata jasna poruka da su strani “mirotvorci” zapravo zaštitnici muslimana u BiH.
“Taj dan nastradao je najviše sveštenik Jeremija Starovlah i njegov sin Aleksandar, dok su ostali sveštenici koji su tu živjeli pretrpjeli šok i bili maltretirani. Parohijski dom je devastiran i tada je Srbima poslata poruka da su strani `mirotvorci` zapravo zaštitnici muslimana u BiH i da, ukoliko ne budemo složni, oni će nam pokazati da je napad na sve što je srpsko amnestiran od bilo kakve kazne i osude”, rekao je Kojić.
Samo će naivni, upozorio je on, reći da je datum napada na Starovlahe i SPC slučajnost, jer se svi sjećaju šta se u BiH dešavalo početkom aprila 1992. godine, a slične su tenzije i sada.
“Muslimani ponovo traže intervenciju međunarodnih `mirovnih` snaga da hapse najviše rukovodioce Republike Srpske Milorada Dodika, Nenada Stevandića i Radovana Viškovića. Traže to iz više razloga, od kojih je prvi to što znaju šta su sve ti `mirovnjaci` spremni da urade Srbima”, istakao je Kojić.
On je naveo da je drugi razlog taj što su se muslimani navikli da, kukanjem i predstavljajući se kao žrtve, pokušavaju dobiti ono što žele.
Treći razlog je, ukazao je Kojić, to što znaju da narod u Republici Srpskoj neće dozvoliti da mu Federacija BiH /FBiH/ kroji sudbinu, jer je svjestan da bi, u tom slučaju, bio ostvaren bošnjački plan iz “Islamske deklaracije” Alije Izetbegovića – da BiH bude unitarna, a Srbi postanu tek statistička greška kao što je danas slučaj u Sarajevu.
“Pred nama su izuzetno izazovni dani i svakako da nam prijeti opasnost sa svih strana, a to posebno osjećamo kada vidimo da se iz FBiH svakodnevno oglašavaju razni političari, analitičari i ko sve ne, zveckajući oružjem i konstantno pričajući o nekakvim ratnim sukobima koje niko u Republici Srpskoj ne želi”, istakao je Kojić.
Sociolog iz Istočnog Sarajeva Vladimir Vasić rekao je Srni da je sramni napad na sveštenika Jeremiju i njegovu porodicu pokazao svu brutalnost i osionost vojne jedinice zadužene za “implementaciju mira” u BiH.
“To nije bio samo napad na sveštenika Jeremiju i njegovu porodicu, već na SPC i na srpski narod kome su tadašnji silnici jasno stavili do znanja da mogu, kao njihovi istorijski prethodnici, da sa Srbima rade šta hoće, a da za to ne odgovaraju”, ukazao je Vasić.
KUKAVIČLUK “BORACA” ZA LJUDSKA PRAVA
On je istakao da je razobličena laž o nekakvoj demokratiji i ljudskim pravima koju treba da sprovode ljudi koji su, podsjećanja radi, bombardovali srpski narod osiromašenim uranijumom!?
“Gdje su silne demokrate? Kukavički su zaćutali borci za ljudska prava? U mišije rupe su se sakrili nekakvi aktivisti kojima su puna usta `međunarodnog prava` i pravde! Ne samo ovim činom već nizom drugih, pogaženo je međunarodno pravo, sahranjena je demokratija, u stranu gurnuta borba za pravdu i pravičnost, i to od ljudi koji se na sva zvona deklarišu kao mirotvorci”, rekao je u ranijoj izjavi Srni Vasić.
On je istakao da BiH “podsjeća na razvlaštenu, postiđenu, odbačenu i bezdanu razvalinu”.
“Dozvolili su, oni koji se u nju kunu, da postane poligon za vojnopolitičke eksperimente. Država u kojoj i dan-danas međunarodni faktor ima posljednju riječ. Ako je to demokratija, zašto je onda na takav način ne sprovode u NJemačkoj, Francuskoj, Britaniji?”, upitao je Vasić.
Prema njegovom mišljenju, ako je demokratija gotovo nasmrt premlatiti Jeremiju i Aleksandra, ako je demokratija uoči pravoslavnog Božića ubiti Radu Abazović u Rogatici, ako je demokratija nasilničko ponašanje, ako je vojničko dostojanstvo terorisati civile i plašiti djecu – onda se dobro treba zapitati kako se bjehu zvale neke ideologije protiv koji su se onomad borile svjetske sile i za šta su Srbi sa nekim, sada neznanim, saveznicima najviše krvarili!?
SRBI I DANAS ŽRTVE SVJETSKE NEPRAVDE
Advokat porodice Starovlah Miljkan Pucar izjavio je ranije Srni da je, nažalost, kompletan ovaj tragični događaj sudski završen i da je porodica Starovlah i dalje suočena sa borbom da prevlada sve strahove i traume, psihičke i fizičke, koje je doživjela te kobne noći.
On je podsjetio da su tada škotski pripadnici SFOR-a sveštenika Jeremiju i njegovog sina Aleksandra, koji je od tada stoodstotni invalid, pretukli gotovo pa nasmrt, maltretirajući, takođe, suprugu i majku Vitorku, koja je doživjela neviđenu duševnu bol.
“Kompletna situacija koja se danas dešava u svijetu pokazuje da neki ljudi za svoja /ne/djela neće, a drugi moraju da odgovaraju. To nam samo pokazuje kolika je nepravda u svijetu, a koju smo mi u BiH i te kako osjetili na svojoj koži”, rekao je tada Pucar.
On je naveo da pravične naknade za fizičku i duševnu bol, kao nematerijalnu štetu koja je nanesena Aleksandru Starovlahu, koji je nakon fakulteta trebao da pokrene normalan život – nema, a za to direktnu odgovornost snosi takozvana međunarodna zajednica, SFOR posebno.
Prema njegovim riječima, za članove porodice Starovlah koje su usred noći brutalno pretukli pripadnici SFOR-a, Škoti i Slovenci, nažalost, nema nikakve satisfakcije osim određene finansijske odštete na ime nematerijalne štete, ali i to je platila BiH, a ne SFOR.
Pucar je sve vrijeme ogorčen činjenicom da takozvana međunarodna zajednica napad na porodicu Starovlah predstavlja kao “dio mandata jedinica SFOR-a, u skladu sa svojim ovlaštenjima”.
“Niko na svijetu nema ovlaštenja da vas prebija i muči tokom noći”, kategoričan je Pucar.
Prota Miomir Zekić, nekadašnji starješina Hrama Uspenija Presvete Bogorodice na Palama, rekao je svojevremeno za Srnu da njemu i njegovim kolegama sveštenicima niko nikada nije rekao zašto se dogodio taj stravični napad na nevine ljude, sveštenike SPC i članove njihovih porodica.
“Čiji je to hir bio da tuku nedužne i nevine čestite ljude? To je pitanje na koje se niko nikada iz takozvane međunarodne zajednice nije udostojio da nam odgovori, osim predstavnika Mađarske, koji su nam rekli da njihovi vojnici te noći nisu bili na Palama”, naveo je prota Zekić, koji je sada penzoinisan.
Najstrašnije u svemu ovome, istakao je on, jeste to što je Jeremijinom sinu Aleksandru tada ugušena i prekinuta svaka nit normalnog života jednog izuzetno inteligentnog mladog čovjeka, vjeroučitelja, koji se dostojanstveno, svim svojim srcem i bićem, posvetio pravoslavlju i boljitku srpskog naroda.
NASILNIKE NIJE STIGLA ZASLUŽENA KAZNA
Ni nakon 21 godine od stradanja svešteničke porodice Starovlah, pripadnike tadašnjeg SFOR-a nikada nije stigla zaslužena kazna za ovaj zločin.
Vanustavni Sud BiH djelimično je 1. oktobra 2010. godine usvojio tužbeni zahtjev Jeremije, Aleksandra i Vitorke Starovlah, te odlučio da BiH porodici Starovlah, koju su u noći između 31. marta i 1. aprila 2004. godine na Palama brutalno napali pripadnici SFOR-a, isplati nešto više od 300.000 KM odštete.
Tada su odbijeni zahtjevi porodice za naknadu štete na ime pretrpljene duševne boli zbog povrede privatne imovine, doma i nekažnjavanja počinilaca, na ime uništenih stvari, te pomoći i tuđe njege za Jeremiju.
Pripadnici SFOR-a su 1. aprila 2004. godine oko 1.10 časova eksplozivom razvalili ulazna vrata Parohijskog doma na Palama, u kojem su u dva stana živjele porodice Zekić i Starovlah.
Potom su upali u stan porodice Starovlah i svešteniku Jeremiji i njegovom sinu Aleksandru tvrdim predmetima i mehaničkim oruđem nanijeli teške fizičke povrede opasne po život koje su ostavile trajne posljedice po zdravlje.
Vitorka Starovlah, supruga sveštenika Jeremije, pretrpjela je teške psihičke trenutke koji su u njoj izazvali jaku duševnu bol i strah, jer joj nije bilo dozvoljeno da pomogne sinu i suprugu, a kasnije se kod nje ispoljavao strah za njihove živote i oporavak, te briga kako će njen sin Aleksandar nastaviti život sa posljedicama od zadobijenih povreda.
Pripadnici SFOR-a su Aleksandra i Jeremiju, teško povrijeđene i u besvjesnom stanju, prebacili helikopterom do Kliničkog centra u Tuzli, gdje im je ukazana hitna medicinska pomoć, da bi kasnije nastavili liječenje na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu i oporavak u rehabilitacionim centrima.
