Specijalna bolnica za psihijatriju Sokolac i njeno profesionalno medicinsko i drugo osoblje, koje se bukvalno saživjelo sa pacijentima i zna svačiju životnu priču koja ih je dovela u situaciju da ne mogu da funkcionišu bez njihove pomoći i ogromne pažnje, pruža slamku spasa za ljude odbačene od porodica i društva.
Neki od njih vjerovatno će u ovoj ustanovi provesti ostatak života, jer drugog izlaza nemaju, ali je za njih to najbolja opcija jer ih srodnici i prijatelji smatraju neizlječivim i čak ih posmataraju kao “izgubljene i lude”.
Međutim, tako ih, srećom, ne posmatraju iskusni i psihoterapeuti i nikada ne dižu ruke od njih, sve dok postoji i najmanja šansa da ti ljudi ponovo budu prihvaćeni od onih koji su misli da im spasa nema. Zbog zdravstvenih tegoba proveo sam 25 dana u toj ustanovi i čak sam želio da ostanem još, jer je svaki od pacijenata priča za sebe – od ljudi iz ruralnih sredina do intelektualaca i umjetnika.
Naravno da u ustanovi takvog tipa postoje jasna pravila i “vojnička” disciplina, koje se svi bez pogovora pridržavaju i tako pomažu i sebi i osoblju.
U akutnim muškim i ženskim odjeljenjima smješteni su uglavnom tek pristigli pacijenti i tu se pomno prati tok njihovog oporavka i onda prelaze na otvorena odjeljenja gdje mogu slobodno da se kreću u fenomenalnom prirodnom ambijentu, koji se smatra i vazdušnom banjom, pošto je nadmorskoj visini od gotovo 1.000 metara.
Uređena šetališta, klupe u debeloj hladovini, ujedinjuju te ljude u razmjeni misli, shatanja, stavova i tu se pronalaze oni koji imaju slična životna iskustva. Ali, niko nije odbačen jer drugačije razmišlja i tu se pod romanijskim jelikama vode razgovori od kojih bi se skoro svakog dana mogao napraviti scenario za film ili knjigu.
Veoma je važno da pacijenti imaju odličnu i redovnu ishranu u modernoj kuhinji i da imaju svoja redovna sledovanja duvana, kafe, pa i novčanih nagrada za one koji se najviše trude da doprinesu da ova bolnica bude uredna.
Oni to vole da rade, jer ih svaki rad ispunjava i skreće sa mučnih misli iz prošlosti.
Redovno im se isplaćuju penzije i druga socijalna davanja, tako da ne moraju ni o čemu da brinu. Uz prvu jutarnju kafu i cigaretu počinju šale i nevjerovatne dosjetke da nekome ko nije ranije boravio tu sve to bude veoma zanimljivo, pa i poučno.
Kod njih nikad ne umire smisao za humor, a svako pazi da ne uvrijedi nekoga. Pakete koje povremeno dobijaju od srodnika i prijatelja uvijek dijele međusobno i tu se vidi kako ih obradije svaka bombona, keks, sok…
Vršilac dužnosti direktora ove ustanove Dragan Bulajić rekao je za Srnu da je Vlada Republike Srpske Specijalnoj bolnici za psihijatriju odobrila značajna novčana sredstva i daje punu podršku ovom zdravstvenom sektoru.
On ističe da su stručna usavršavanjs kadra intenzivna, te da ova zdravstvena ustanova služi kao naučna baza za studente Medicinskog fakulteta u Foči i Filozofskog fakulteta Pale i na taj način razvoj i edukaciju budućeg kadra iz oblasti medicine, psihologije i sociologije sa socijalnim radom. Često u ovu renomiranu ustanovu dolaze i studenti psihologije iz raznih država jer je ova bolnica poznata po profesionalnosti i brižljivoj njezi pacijenata.
Bulajić naglašava da vlade pojedinih država i inostrane finansijske i humanitarne organizacije uveliko učestvuju u edukaciji kadra i finansiranju obnove čitavog kompleksa.
Bulajić je direktor koji zajedno sa osobljem i pacijentima aktivno učestvuje u akcijama uređenja bolničkog kompleksa.
On napominje da su u toku mnogi projekti osavremenjavanja ustanove i da se trenutno ruše stari nefunkcionalni objekti, a na njihovom mjestu nići će novi savremeni prostori za smještaj pacijenata, osoblja i administrativne službe.
U Specijalnoj bolnici za psihijatriju Sokolac radno-okupaciona terapija predstavlja jedan od obaveznih vidova liječenje kada pacijent dođe na odjeljenje.
Nakon saniranja početnih simptoma bolesti pacijenti se na zahtjev psihijatra upućuju u radno-okupacionu terapiju gdje prolaze proces rehabilitacije.
“Dobro obučeni terapeuti znaju koju će tehniku primijeniti na osnovu dijagnoze bolesti i na osnovu stanja pacijenta, kako bi došlo do poboljšanja tokom liječenja pacijenata”, navodi za Srnu sertifikovani okupacioni terapeut i defektolog Bojan Đerić i naglašava da je 70 odsto bolesnika iz izbjegličke populacije i to su osobe koje su preživjele mnoge traume što je ostavilo traga na njihovo mentalno stanje.
Prema njegovim riječima, često se sa podsmijehom gledalo na radno-okupacionu terapiju kao vid “zabave”, a ustvari iza svega stoji planiran proces, naučno zasnovan i dokazan u procesu oporavka psihijatrijskih pacijenata.
“Rad i aktivnosti imaju efekte. Mnogo brže se čovjek oporavlja kada ima određene aktivnosti. U okviru radno-okupacione terapije je slikanje, pisanje u literarnoj sekciji, sportske aktivnosti, a talentovani pacijenti imaju mogućnost i da se bave muzikom, radom sa drvetom ili glinom, u zavisnosti od interesovanja”, dodaje Đerić.
On napominje da ima dosta pacijenata sa ruralnih područja, a njihova je želja da rade poslove na koje su navikli – košenje, uzgajanje povrća i druge poslove. Poenta je da se misli koje obuzimaju čovjeka skrenu na određeni način i da se usmjere na nešto pozitivno.
“Pacijent razmišlja o tome šta će raditi, a ne o onome što ga pritišće. Na nama terapeutima je da vidimo koja su interesovanja pacijenata i da ih pobudimo, a svrha svega je što više osamostaljivanja kako bi neko ko se sutra nađe u društvenoj sredini mogao da nastavi svoj život i da brine o sebi”, ističe ovaj iskusni terapeut.
On kaže da pacijenti za svoj rad budu nagrađeni finansijski, a iako su to simbolične nagrade oni su njima veoma zadovoljni.
“Imamo jedan plastenik, a drugi je vjetar srušio. Uzgajamo povrće koje isporučujemo našem restoranu. Pletenje je isto vrsta terapije koja je naučno dokazana i pacijentkinje to izuzetno dobro rade”, navodi Đerić.
On ističe da je u sklopu odjeljenja i veoma bogata biblioteka, podsjećajući da su sve sve knjige iz prethodne biblioteke u ratnom periodu korišćene za zagrijevanje soba za pacijente, pošto drugog ogreva nije bilo.
“Dobri ljudi su pokazali razumijevanje i poklonili nam nove knjige. Dobili smo čak i knjige iz biblioteke grada Beograda, ali i od ovdašnjih lokalnih zajednica”, dodaje Đerić.
On ističe da je biblioterapija takođe veoma važna jer se pacijent identifikuje sa određenim junakom romana i to mu pomaže u oporavku.
“Pacijenti se bave sportom i muzikom. Nažalost, sportska infrastruktura nam je veoma oskudna. Nekad je bolnica imala svoje terene za košarku i odbojku. Sve je to devastirano u ratnom i poslijeratnom periodu. Sada se ukazuje potreba za tim da obnovimo te terene. Često imamo talentovane pacijente. Pogotovo su interesantne naše priredbe i to bude fantastično i ispolji se dobra energija”, navodi Đerić.
On ističe da je kroz ovu ustanovu prošlo dosta vrsnih slikara, te da neke slike imaju neprocjenjivu vrijednost i nisu za prodaju, jer su prava remek-djela i pokazuju stanje pcijenata u momentu kada ih je stvarao.
Đerić iz vlastitog iskustva ukazuje da je vrlo težak posao pacijenta koji je suočen sa duševnom bolešću i propadanjem ponovo vratiti na stari kolosijek, podići ga na noge i vratiti među među ljude.
“Ali u tome uglavnom uspijevamo i rezultati su fantastični. Imamo bivše pacijente koji nam se javljaju i kažu koliko smo im pomogli”, dodaje on.
On je poručio da svaki pacijent koji dolazi u psihijatrijsku ustanovu ima velike šanse da se oporavi, često ide brzo kući i onda nastavlja život tamo gdje je stao.
Đerić naglašava da je važna i grupna terapija, kada se otvoreno razgovara sa pacijentima i oni iznose svoja razmišljanja, probleme i načine za njihov oporavak.
“Rješavamo određene probleme, pogotovo ako pacijent ne može sam da se izbori sa njima. Nastojimo da svi zajedno dođemo do rješenja putem iskrene komunikacije. Najvažnija stvar je međusobo povjerenje”, kaže Đerić.
On upozorava da je u modernim vremenima kockanje postalo zavisnost broj jedan, potisnuvši čak i alkohol i droge.
